Većina nas gaji u sebi neki
potmuli, pritajen strah, drugima ponekad bizaran, čudan i
neobjašnjiv, ali nama samima vrlo realan. U periodu kad postanemo
roditelji ponekad ti strahovi kulminiraju i postaju brojniji. Neko
brine o zdravlju deteta i vugli ga po lekarima za svaku sitnicu,
drugi strahuju od ratova i ostalih pošasti. Čitala sam ja o
fobijama, proučavala ih. Kad sam videla da postoji jedna koja
označava strah od dugačkih reči i provalila da se zove
HIPPOPOTOMONSTROSESQUIPEDALIOPHOBIA, odustala sam od daljeg
istraživanja jer mi je to bio apsolutni pobednik. Oni koji su fobiji
dali takav naziv su se otvoreno zajebavali s delom populacije koji tu
fobiju ima, a potrudili su se da je uvale i ostalima, očigledno.
Da ne dužim, jedan od mojih
najvećih strahova tokom odgajanja Anakonde beše da mi dete ne
zavoli narodnjake.
Slušala je ona dečju
muziku, nije da nije. Ali, budimo realni, ko još može da izdrži
„Ćihu-ćihu-ćihuhu“ pedeset puta uzastopno a da ne uzme tupu
kašiku i počne da se piči njom po aorti?! Psovala sam i Ivu i voz
i Branka Kockicu u paketu i rešila da moram nešto da promenim dok
nisam završila u Lazi. I tako, CD-i s dečjom mjuzikom su volšebno
nestajali, dok su njihovo mesto zauzimali novi.
Posledica svega bila je ta
da je prvi stih koji je Ana otpevala bio „Ona radi u rudniku, život
joj nije lak, zato ne voli, ne voli muziku, ona voli ritam jak.“
Nikada neću zaboraviti njeno prvo vađenje krvi
za vreme koga se junački držala i pevala pesmu „Jače manijače.“
To je zvučalo toliko komično na bebećem jeziku da je onaj mučenik
od laboranta jedva uspeo da izvadi detetu krv jer se tresao u
pokušaju da ne umre od smeha.
- „Mama, vi baš ne volite
dečju muziku, a?“, ponavljao je kroz smeh, a mene je ubijao blam.
Onda je zagotivila Boni Em,
Nirvanu, šarala je kroz žanrove majstorski. Najsmešniji od svega
je bio njen izgovor engleskih reči i ozbiljnost s kojom ih je
izgovarala, potpuno sigurna da ne greši. Nekad bih je ispravljala,
nekad ne, toliko je to bilo komično na neki divan način.
Nekako u to vreme se
zaljubila u „BitlEse.“ To nije umela da izgovori nikako (iz ove
perspektive mi se čini da je to radila namerno), ma koliko ja
ponavljala.
- „Mama, kako bube mogu da
pevaju?“, iščuđavala se Ana.
- „Sad će mama da ti
objasni, paz' ovamo!“
Slike na Google-u su se
smenjivale jedna za drugom. Naletela je na sliku Džona Lenona. On
joj se najviše dopao. Duga kosa, đozle, onaj
blaženi izraz lica. Smatrala je da je on najdivnije biće i počela
da traži da joj puštamo isključivo Bitlse. Priznajem da mi to
uopšte nije padalo teško, naprotiv! Prokleti „Ivin voz“ je
postao prošlost!
U jednoj šetnji tako
naletesmo na popa. Bio je obučen u crnu mantiju i onako bradat i
neobičan zaokupio Aninu pažnju.
- „Mamaaa, vidi, Deda Mraz
u crnini! Neko mu je umro?“
- „To nije Deda, to je
sveštenik, radi u crkvi“, zakikotala sam se.
- „Šta on tamo radi?“
- „Radi posao za koji je
plaćen, moli se Bogu, šta ja znam.“
- „Ali mama, Bog ne
postoji!“
Tu rečenicu je izgovorila
upravo kad smo se mimoilazile s sveštenikom. On zastade, pogleda nas
obe mrko i podozrivo reče:
- „Je l' te to mama
slagala?! Deda Mraz ne postoji, Bog postoji.“
Pritisak mi se digao u
sekundi. On će moje dete da truje protiv mene! Pre nego što sam
uspela da odreagujem, Ana viknu:
- „Moja mama nikad ne
laže! Ti lažeš!“
Ne da se mala. Deda Mraz da
ne postoji?! Bila, videla, primila paketić, slikala se u krilu.
- „Ako čika tvrdi da Bog
postoji neka ti ga pokaže“, lukavo odvratih, uzdržavajući se da
ne prasnem.
Sveštenik se nije dao
zbuniti. Izvuče neku knjigu u kojoj su se, normalno, nalazile slike
raznih svetaca i prstom pokaza na jednu na kojoj je bio Isus: „Evo,
pogledaj!“
Ana prevrnu očima: “Ala
lažeš! Pa to je onaj iz BitlEsa!“
Нема коментара:
Постави коментар